Predstava „Grobnica za Borisa Davidoviča“, u produkciji Pozorišta Prijedor, je priča o razobličavanju glavnog modernizacijskog neuspjelog projekta koji se tiče, navodnog, demokratizovanja ambijenta. Projekat zasnovan na tehnološkoj diktaturi brzine koji je prividno i simulirajuće uspostavljen i promovisan radi uspostave demokratske strukture kao svoj projekat proizveo je totalitarizam novog tipa. Namjesto jednopartijskog totalitarizma došao je modernizacijski zatvoreni sistem u kojem je umjesto političke grupacije ili neprikosnovenog lidera tehnologija dovoljna sama sebi. Ako se može govoriti o nekoj predstavi koja na XXVII Susretima pozorišta / kazališta Bosne i Hercegovine u Brčkom simbolizuje cjelinu modernizacijskih sunovrata, onda je to u svakom slučaju prijedorska, čiju režiju potpisuje Gradimir Gojer.

Umjesto totalitarizma obojenog ideologijskim karakterom i slikom svijeta kakva odgovara vladajućim političkim elitama, uspostavlja se bezideologijski totalitarni system univerzalnog tipa. Različiti ideologijski totalitarizmi konstituisali su cjelinu structure zatvorenog sistema. U modernizacijskim izazovima ideologizirane su samo male grupe čije suprostavljenosti upravo i naglašava modernizam i globalizacija. U tim i takvim grupama pojedinac je beznačajan, bitne su razlike koje prividno isplivavaju na površinu i grade široku lepezu različitih otuđenosti.
Velike ideje u tako zatvorenom sistemu sa prividnim razlikama nestaju i pojedinac progresivac se pita ima li smisla uopšte boriti se i zalagati za nove ideje. Proizvod novih modernizacijskih neuspješnih projekata je liberalni kapitalizam koji zbog uvećanja profita melje sve pred sobom. Potiru se individualni porivi usmjereni ka boljitku i napretku, zarad ostvarivanja profita. Intelektualni i tragalački napori pojedinca prevazilaze se vječitom utrkom za egzistencijom. I u modernizacijskim izazovima nikada kraja utrci za profitom i za dobiti. Naprotiv utrka postaje sve intenzivnija, slobodno vrijeme sve manje, a sredstava za život je manje ili gotovo nimalo. Ljestvica sunovrata se svakim danom spušta sve niže i niže i ide duboko ispod egzistirajućeg minimuma.
U borbi protiv totalitarizma i prevazilaženja stanja svijesti po kome je iluzorna svaka daljna borba za ideje i za novi progres pojedinac se ne smije ispoljavati isključivo kroz svoju političku dimenziju. Bilo bi to jednostrano i površno i takvim načinom egzistiranja išlo bi se na ruku izazovima globalizma i modernizma koji djelatno čovjekovo biće nastoje „izmjeriti“ I pokazati kroz samo jednu dimenziju. Tada se pojedinac ne svodi na kreativno i stvaralačko biće, već na samo jedan statistički skup koji ne posjeduje kvalitet potreban za izlazak iz sunovrata novog totalitarizma ili zatvorenosti svih sistema modernizacijskog karaktera.
Razvijajući mnogostrukost čovjekovog identiteta, a ne samo njegovu političku dimenziju, Danilo Kiš i Gradimir Gojer u predstavi Pozorišta Prijedor, u realnost i u njenom ispitivanju do granica mogućeg uključuju i „ono što je nesvjesno, snove“ koji jesu na trenutak bjekstvo od totalitarne stvarnosti i sistema gvozdenog kaveza. Kombinujući stvarnost i snove, realnost i imaginaciju protagonisti predstave „Grobnica...“ na površinu lansiraju nove Borise Davidoviče koji mogu nastati samo na južnoslovenskom prostoru, i kojih Evropa zbog svoje I potpune predanosti modernizmu nema.