| BOMBA VELIČINE ORAHA |
|
Živo blato (Pozorište iz Prijedora; „GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA“ prema tekstu Danila Kiša; Adaptacija i režija: Gradimir Gojer; Igraju: Darko Cvijetić, Radenko Bilbija, Mirela Predojević, Sabina Halilović, Dean Batoz, Ljiljana Čekić, Ana Čulić, Radenka Ševa, Zorica Jojić, Želimir Rivić, Rade Stupar, Đorđe Bilbija, Aleksandar Stojković, Željko Kasap, Arijana Knežević, Zlata Kogelnik, Vanja Ševa, Siniša Vučićević, Srđan Dukić, Dajana Desnica, Dajana Kantar, Maja Brdar, Tatjana Binjaš, Dimitrije Vokić, Duško Marinović, Nebojša Aleksić a učestvuje i ansambl Omladinskog dramskog studija pri Pozorištu Prijedor; Scenografiju i kostimografiju potpisuje Vanja Popović) Kišova drama, ispisana po motivima njegove čuvene pripovijetke "Grobnica za Borisa Davidoviča", nudi nam igru mačke i miša, igru moći vladajuće sile i nemoći pojedinca da pobijedi elementarnu (ne)ljudskost. Životni put jednog revolucionara stavljen je pod lupu, mikroskopsku čak, gdje se analizira njegov lik. U Kišovom traktatu „memljive zatvorske filozofije“, disidentska bomba ima dimenziju oraha, što se u krupnoj slici (u relaciji opšte-posebno) može vidjeti i kao dimenzija moći jedinke u teškim vremenima, koja svojom moralnom čistotom, (samo)žrtvovanjem na spartanske muke, u očajničkim vremenima vuče očajničke poteze (uzaludne borbe za dignitet čovjeka, za prava jedinke). Boris Davidovič svijetli iznutra ka vani, pokušavajući da sklapanjem primirja sa sopstvenom naravi i prebogatom a nepoželjnom individualnosti, odobrovolji stražare koju bdiju nad tokovima revolucije. On je tek jedna siva, teško uočjiva tačka na satelitskom snimku svijeta, ali ni kao takav se ne uklapa u folklor, u paradu veselosti i šarenila masa, i opasan je za sistem pa se tako (i mora da se) prikazuje, zbog primjera drugim neposlušnicima kojima je mozak “inficiran kontra-revolucionarnim idejama“. Ovo je i priča i o njegovom dželatu, koji metaforički predstavlja pajser te politike nemilosrdnog režima, stražaru revolucije kome je zakon dao prećutno odobrenje da sam može procijeniti i odlučiti da li će, i u kom ternutku će, potegnuti obarač i tako, prijekim putem, ukloniti klasnog neprijatelja. Otrcana je fraza da revolucija na kraju pojede svoju djecu... ali humanista Gojer se u svom obraćanju gledaocima nikako ne može da se načudi, zdravim razumom, da zaista postoji takva mreža propadanja i moralnih posrnuća. Prije nego što čuvari revolucije izvrše egzekuciju nad (anti)junakom, on je uzorak za usavršavanje perfekcije posmatranja, pastir nekog neposlušnog stada koji će se, na kraju priče, dobrovoljno podati vuku, mira radi žrtvovaće se za dobrobit već polumrtvih ovaca. Kiš i Gojer pričaju o totalitarnom sistemu koji je iznimka jedino po količini po straha što limitira i paralizuje čovjekovu volju za bilo kakavim životom. To strahopoštovanje gradi i održava ideološku fakturu uspostavljenih odnosa u društvu njegovanjem nedodirljivih autoriteta, a sve na fonu totalitarizma koji taj režim fabrikuje u cilju da ga štiti i zaštiti. Ovaj autorski projekat reditelja, Gradimira Gojera (Gradom ga zovemo), poete, esejiste (i još mnogo koječega), doajena pozorišne harizme i iznadprosječne pragmatične elokvencije pozorišnih scena širom BiH, i šire podsjeća na neki način na prvu njegovu profesionalnu predstavu u Narodnom pozorištu Tuzla, dok je bio u uniformi vojnika, odmah nakon završetka Akademije. S kakvim je on tada idejama, entuzijazam, ambicijom i zanosom postavio Ibzenov tekst „Kad se mrtvi probudimo“! Za te prilike, znamenito. Sjećam se te njegove opsjednutošću likovnošću predstave, davanja značaja scenskom pokretom, građenja finog štimunga i atmosfere. Gradimir Gojer još i danas radi ozbiljan posao u sasvim ozbiljnim predstavima. U prijedorskom pozorištu on se prihvatio teškog zadatka da slika „oluju svih oluja“, ljudsku katastrofu neslućenih razmjera. Jer Grado još uvijek voli i uživa u izazovima, još i danas zna da uradi predstavu visoke poetske rezolucije. On, iako ima tu potrebnu umjetničku dosjetljivost pakovanja u modernu formu i provjeren inspirativan smisao za spektakl, spektakl na sceni zapravo on ne nudi. Spektakl je u „Grobnici“ u formi prikriven, u pozadini, tačnije „dekorativan je“ i u službi osnovne ideje dramskog predloška. „Stari lisac“ Gojer zna kako i kada da, na mnomente, napusti glavnu temu (fabulu) i posveti se detaljima i iz toga izvuče maksimum. Za njega nema malih i velikih uloga, samo dobar i loš doživljaj likova. Njegovi glumci su tim u službi ideje. U i „Grobnici“ oni svojim delanjem, složnom, timski ujednačenom igrom, izvan i među rešetkama zatvora, kroz uloge žrtava i njihovih dželata – stražara revolucije, te pripadnika mase koja nema izbora nego da se stopi u sivilo odobravanja režimu. U poetizovanim, koreografski zanimljivim scenama pokrštavanja Jevrejina Davidoviča, te posjete i prisiljavanja na razgovor Borisovog prijatelja i samog Borisa u ćeliji, Gojer pokazuje svoje visoke kreativne domete. Takođe, scena u kojoj, više puta umrli, Davidvič, poput Zombija, ustaje, vraća se i tako izluđuje svoje progonitelje, Gojer iritira publiku ali i blista sa bezbroj završnih scena. I p a k, ne mogu da se otmem utisku da mi, koji smo sinoć bili u publici (čitaj istrajali, više od dva sata, bez pauze), a koji smo pri tom i pročitali originalni Kišev roman (neki kažu i novelu) „Grobnica“ (pa i njegov „Čas anatomije“), svi odreda mislimo da je to bila nepotrebno preduga predstava, kao i da, gotovo jednako, (prevaziđena) forma naracije u kojoj u pozadini vidimo ilustracije, slike privjedačkih dionica, nije ono što nas privlači. Za njega, u mojoj ličnoj terminološkoj igrariji, bilo bi poželjno da odrednica „kazalište“ bude zamjenjena „pozorištem“, jer onda performans ne bi poprimio obličje scenskog igrokaza, recitala u koga su umetnuti elementi koreografije, odnosno stilizacije pokreta pripovjedača, ples i lijepe muzika. Takođe, lica glavnih junaka su, uglavnom, udaljena od rampe, što zasigurno suzuje cjevčicu lijevka pažnje gledalaca. Vanje Popović potpisuje zanimljivu scenografiju koja takođe radi za ideju autora i režisera. Taj „dvosptatni kavez“ (neka vrsta arene u kojoj se vodi neravnopravna borba čovjeka i zvijeri)... crna krletka... apsana, na sredini scene oko koje se navija, igra, recituje, uzvikuje. To je zatvorska islednička ćelija – prizemno, a sanatorijum, brod, salon... – gore. U sredini je cjevasti vodotok čija voda ide u krug što, simbolički rečeno, može biti i krvotok na principu spojenih posuda, „složne ljubavi“ onih koji muče i onih koji su mučeni. P.S U Gojerovoj priči ima i ljudskog u neljudskom, ali čak i u njegovim bezazlenim scenama mnogi ljudi budu povrijeđeni. U ovoj priči o strahovima i strahotama jedino dželati neće pasti u nesvijest. Dragoljub Vasić |
Postavljajući na scenu Narodnog pozorišta u Tuzli „Hanku", dramsku storiju Isaka Samokovlije o tragičnoj ljubavi Roma, Sulejman Kupusović je podigao njen scenski govor na nekoliko potencija najviše da bi dosegnuo punu istinu o strasnoj žudnji za životom kojom Romi identificiraju svoje duhovno biće i koju ispovijedaju kroz igru i pjesmu. 
Mate Matišić ima izuzetno razvijen osjećaj za detalj, za njegov lokalni tonalitet i za njegovu ambijentalnu karaktarizaciju, za mentalni sklop iz čijeg okrilja proističe. 
On, ona, usedmostručeni On (s hermafroditskim premetanjem iz muškaraca u ženu), i pijanistica: zvuči pomalo pirandelovski, s okosnicom egzistencijalističke filozofije tjeskobe i straha od praznog prostora, ili išlekivanje nekog fiktivnog, koji bi trebao doći odnekud s dahom prijetnje ili osvete i čije je stanište neodredivo. 
Jedno je evidentno jedan od mogućih postulata na kojem ova predstava može pledirati za svoju opstojnost na sceni, jest zgusnuti narativ Andrićeve proze koji se čuje iz offa. 
