| MODERNIZACIJSKI APSURD I „OSIPATE SE POLAKO, VAŠA VISOSTI“ |
 Prepoznatljiva poetika predstava koje producira teatar SARTR iz Sarajeva zasniva se na scenskim inscenacijama koje dramsku radnju smještaju u prostor između imaginarnog i realnog, snoviđajućeg i stvarnog. U dramskoj postavci teksta „Osipate se polako, vaša visosti“ moguće se zapitati što je stvarno, a što imaginarno u modernizacijskim preobražajima društva. Pogubnost novih rješenja dovodi pojedinca u stanje svijesti po kome bi mnogo bolje po njega bilo da je većina tih preobraženja nestvarna ili snoviđajuća. Tada bi događanja bila refleks stvarnog života oslikan u noćnoj mori ili košmaru. Ali kada se pojedinac probudi iz sna njegova druga strana ili noćne more prenose se i u svakodnevni život. Pokazuje to dalje da se u modernizmu živi jedan život koji ako je nastavak košmarnih snova produbljuje agoniju. Agoniju najbolje odslikava farsa koja čovjeka dovodi u čudne i komične situacije. Ne snalazeći se pred modernizacijskim projektima pojedinac dopušta da se oni farsično poigravaju sa njim.Pogubne zahtjeve modernizma i institucija, prije svega, onih međunarodnih koje ga reprezentuju prihvata politička vlast koju je proizvelo takvo vrijeme. Upravo, o takvim vladajućim elitama koje su u predhodnim razdobljima bili anonimni i nepoznati pojedinci govori drama Mirka Kovača. Dramu je pratila od početka njenog trajanja atmosfera sumnjičivosti i nastojanja „osipanja“ njenih prepoznatih vrednota, kako onih estetskih, tako i društvnih. Još 1968.godine tadašnje Malo pozorište, a danšnji Kamerni teatar 55 je izvelo praizvedbu Kovačevog teksta, i to samo jedanput, premijerno. Odmah poslije toga predstava je zabranjena, jer se nije svidjela čuvarima i kreatorima novog poretka, tada socijalističkog izazova. Na kraju prvog desetljeća trećeg milenijuma, vjerovatno, niko ne bi zabranio ni ovu, ni bilo koju drugu predstavu. Ne zato što je sa modernizacijskim izazovima u društvenu strukturu inkorporirana sloboda misli i izražavanja, već što se za razliku od vremena kraja 60-ih godina, kada se u instituciji pozorišta vidjela mogućnost da se mogu preduprijediti društvene promjene, u razdoblju modernizma teatar se posmatra potpuno bezopasnim za egzistenciju i opstanak na vlasti političkih elita. Govori to mnogo i o tome koliko su i kako modernizacijski neuspješni projekti srozali teatar i njegovu ulogu, odnosno rječnikom Mirka Kovača kazano, koliko su ga uspjeli osipati i osuti. Vrijeme modernizma je jako dobro poslužilo nekim novim ljudima da otmu vlast vaninstitucionalno od njihovih predhodnika, koji su imali viziju i koji nisu dozvoljavali da se vrijednosti osipaju. Obični ljudi koji su najveći gubitnici modernizacije stvaraju u ovoj predstavi teatra SARTR iluziju da se neke stare vrijednosti koje su se osule mogu povratiti i da se preko noći društvo može promijeniti. Tim je to izraženije ako je riječ o populusu ili njegovom dijelu koji je bio izmanipulisan prilikom modernizacijskog preokreta. Računajući da je u tim momentima njihova energija bila prirodno usmjerena ka određenom cilju, a ne fingirana od strane određenih centara, nadaju se da isto tako mogu preokrenuti stvari i tokove istorije u suprotnom smjeru. Sarajevska predstava ih upozorava da to nije moguće i da što se jednom osulo ne može se više kruniti. Umjesto u besplodnim nastojanjima da točak istorije vrate unazad mnogo je bolje kroz jednu realističnu osnovu stvoriti izvjesnu odstupnicu farsičnog karaktera i pokušati obuzdati neuspješnost modernizacijskih projekata koji likove predstave dovode u stanje apsurda. Jer, ako to ne urade vječito će akteri zbivanja biti nemoćni i stalno će se lagano i lagano osipati. Srdjan Vukadinović |
Postavljajući na scenu Narodnog pozorišta u Tuzli „Hanku", dramsku storiju Isaka Samokovlije o tragičnoj ljubavi Roma, Sulejman Kupusović je podigao njen scenski govor na nekoliko potencija najviše da bi dosegnuo punu istinu o strasnoj žudnji za životom kojom Romi identificiraju svoje duhovno biće i koju ispovijedaju kroz igru i pjesmu. 
Mate Matišić ima izuzetno razvijen osjećaj za detalj, za njegov lokalni tonalitet i za njegovu ambijentalnu karaktarizaciju, za mentalni sklop iz čijeg okrilja proističe. 
On, ona, usedmostručeni On (s hermafroditskim premetanjem iz muškaraca u ženu), i pijanistica: zvuči pomalo pirandelovski, s okosnicom egzistencijalističke filozofije tjeskobe i straha od praznog prostora, ili išlekivanje nekog fiktivnog, koji bi trebao doći odnekud s dahom prijetnje ili osvete i čije je stanište neodredivo. 
Jedno je evidentno jedan od mogućih postulata na kojem ova predstava može pledirati za svoju opstojnost na sceni, jest zgusnuti narativ Andrićeve proze koji se čuje iz offa. 
