| DJELA MIRE GAVRANA NA BOSANSKOHERCEGOVAČKIM PROFESIONALNIM KAZALIŠNIM SCENAMA |
|
Hrvatski dramatičar, romanopisac, pripovijedač i pisac za mlade Miro Gavran je najizvođeniji hrvatski dramatičar u Hrvatskoj i inostranstvu, u prvom desetljeću trećeg milenija. Djela su mu prevedena na više od 30 jezika. Pored kazališnih komada Miro Gavran je autor i sedam romana («Zaboravljeni sin», «Kako smo lomili noge», «Klara», «Margita» i dr.), zatim filmskog scenarija «Djed i baka se rastaju», kao i osam knjiga za mlade, Kazališne predstave rađene po djelima Mire Gavrana premijerno su izvođene u BH teatrima i učestvovale su na nekim teatarskim festivalima. Prva pedstava rađena po tekstu Mire Gavrana koja je izvedena u nekom od bosanskohercegovačkih teatara je «Noć bogova», koja je svoje premijerno izvođenje imala 1987.godine u produkciji mostarskog Narodnog pozorišta. Bila je to i jedina predstava ovog autora koja se do kraja prve decenije trećeg milenijuma našla na repertoaru mostarskog Narodnog pozorišta. U kazališnoj sezoni 1988/1989. dva komada po tekstu Mire Gavrana premijerno su izvedena na sceni sarajevskog Kamernog teatra 55, i to «Urotnici» i «Noć bogova». Još nekoliko tekstova Mire Gavrana je premijerno izvedeno na pozornici Kamernog teatra. Komad «Marija Terezija» svoju premijeru je imao 1996.godine, a «Čehov je Tolstoju rekao zbogom» 2000.godine. Četvrti tekst Mire Gavrana koji je postavljen u sarajevskom Kamernom teatru 55 je bila drama «Kako ubiti predsjednika». Zanimljivo je da za svih pet navedenih komada Mire Gavrana, koji su prikazani na sceni sarajevskog Kamernog teatra, režije potpisuje Gradimir Gojer. Mostarsko Hrvatsko narodno kazalište je na svojoj pozornici premijerno izvelo četiri kazališna komada rađena po djelima Mire Gavrana. Tako je publika u Mostaru 1995.godine mogla da vidi dvije predstave rađene po Gavranovom tekstu, i to: «Urotnici» i «Veseli četverokut». Prvu u rediteljskoj postavci Želimira Oreškovića, a drugu Dražena Ferenčine. Reditelj Robert Raponja postavlja na sceni mostarskog HNK postavlja dvije drame Mire Gavrana, i to: «Ljubavi Georga Washingtona» (1998), a 2006.godine «Sve o ženama». Po dvije predstave rađene po tekstu Mire Gavrana premijerno su izveli sarajevski SARTR i Bosansko narodno pozorište iz Zenice. Sarajevski ratni teatar (SARTR) je premijernio prikazao «Ljubavi Georgea Washingtona» (1992) i «Sve o ženama» (2001), a zeničko BNP «Kreontovu Antigonu (1996) i «Ljubavi Georgea Washingtona» (1997). Po jedna predstava rađena po djelu Mire Gavrana, kada su bosanskohercegovački teatru u pitanju, našla se na reperoaru Narodnog pozorišta iz Tuzle («Ljubavi Georgea Washingtona» – 1990) i najmlađeg BH pozorišta, takođe, tuzlanskog Teatra Kabare («Muž moje žene» - 1998). Pored kazališnih komada koji su nastali po djelu Mire Gavrana, a koje su producirali bosanskohercegovački teatri, za BH kazališni prostor je značajno i učešće predstava izvana, a koje su rađene po tekstu najizvođenijeg hrvatskog dramatičara. Tako su posjetioci na Manifestaciji – Festivalu Dani matice hrvatske u Mostaru mogli da vide predstavu «Hercegovci za volanom» (2006), u produkciji Glumačke družine «Histrion» iz Zagreba , a predstavu «Nora danas» (2007) u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta iz Varaždina. Kazališne inscenacije djela Mire Gavrana u bosanskohercegovačkom teatarskom ambijentu kako svojim kvantitetom, tako i kvalitetom pokazuju da se radi o autoru koji na veoma angažovan i dramaturški osmišljen način govori o problemski i strukturno složeno ispoljenim angažiranim temama, kao što su recimo muško ženski odnosi u kojima su njegovi junaci i velike istorijske ličnosti. Gradeći niz kompleksnih ženskih likova Miro Gavran u svojim tekstovima daje priliku i za angažman i za dramski kvalitetnu kreaciju glumicama koje moraju biti emocionalno snažne i dramski uvjerljive. U nedostatku dramskih tekstova u kojima se, inače, značajne glumice mogu pokazati i ostvariti tekstovi Mire Gavrana u tom smislu za kazalište znače jako puno.
|
Postavljajući na scenu Narodnog pozorišta u Tuzli „Hanku", dramsku storiju Isaka Samokovlije o tragičnoj ljubavi Roma, Sulejman Kupusović je podigao njen scenski govor na nekoliko potencija najviše da bi dosegnuo punu istinu o strasnoj žudnji za životom kojom Romi identificiraju svoje duhovno biće i koju ispovijedaju kroz igru i pjesmu. 
Mate Matišić ima izuzetno razvijen osjećaj za detalj, za njegov lokalni tonalitet i za njegovu ambijentalnu karaktarizaciju, za mentalni sklop iz čijeg okrilja proističe. 
On, ona, usedmostručeni On (s hermafroditskim premetanjem iz muškaraca u ženu), i pijanistica: zvuči pomalo pirandelovski, s okosnicom egzistencijalističke filozofije tjeskobe i straha od praznog prostora, ili išlekivanje nekog fiktivnog, koji bi trebao doći odnekud s dahom prijetnje ili osvete i čije je stanište neodredivo. 
Jedno je evidentno jedan od mogućih postulata na kojem ova predstava može pledirati za svoju opstojnost na sceni, jest zgusnuti narativ Andrićeve proze koji se čuje iz offa. 
