| BEZBROJ VARIJANTI U IZAZOVIMA MODERNIZMA I „B I Z A R N O“ |
|
Predstava „Bizarno“ u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice je za XXVII Susrete pozorišta / kazališra Bosne i Hercegovine u Brčkom zanimljiva iz razloga što se na jednoj strani radi o tekstu koji je nagrađen na konkursu Sterijinog pozorja, a to ima određenu težinu, a s druge strane riječ je o autorskom tandemu (pisac i reditelj – Željko Hubač - Petar Kaukov) koji je obnavljajući ovaj komad (izvršena zamjena jednog od glavnih likova, odnosno akterica) formirao u strukturnom smislu predstavu čudne energije koja se u „najsjevernijoj teatarskoj luci“ neće, u tehničkom smislu, igrati kao na matičnoj zeničkoj sceni. Dvostrukim prilagođavanjem novim uvjetima, koje dihtira brčanski Festival, predstava je prilagođena i upriličena karakteru glumice koja igra u novobnovljenoj postavci (Alma Terzić umjesto Snežane Marković), kao i uslovima brčanske pozornice, budući da ista nema rotacionu binu, kao što je slučaj sa Zenicom. Sami prelasci jednog društvenog razdoblja i sistema u drugo(i), nužno po sebi ne znače boljitak u mnogim sferama bitisanja i egzistiranja. Ukoliko poslije određenog protoka vremena, nema bitnijih promjena, očito je da preobražaj ne nosi efekte pozitivnosti. Više nosi obilježja bizarnosti. Upravo nastojanje uspostave modernizacijskih vratolomija i promoivisanje neuspješnih projekata nosi sobom elemente i značajke bizarnosti. Bizarnost društvenih odnosa ukazuje da se oni nastoje utemeljiti na jedan čudan način, koji je dosta stran i dalek ambijentu na koji pretenduju da uspiju. Ili dosta je neobično uspostavljanje nekih novih društvenih okolnosti, a pogotovo ako se isti nameću tehnološkim datostima i proklamovanom brzinom. Na izvjestan način je i osobeno uspostavljanje novih društvenih okolnosti, jer se nastoji nešto inkorporitati u društveni sustav na način kako bi to, možda, bilo moguće u nekom ambijentu određenog drugog područja, ali ne i južnoslovenskog. Pitanje uspostave novih društvenih odnosa je dosta osjetljivo budući da se radi o promjeni svih podstrukturnih društvenih segmenata. Novi odnosi i njihovo inkorporiranje u javni i društveni život je jedna vanredna situacija koja zahtijeva angažman velikog broja institucija i aktera jer nastupaju neredovne okolnosti. Budući da su društvene promjene globalnoig tipa rezultat određenih pritisaka međunarodnih institucija i drugih stranih dužnosnika, one se prihvataju kao strani diktati na unutrašnje prilike, a kroz to i kao nametnuta rješenja u međunarodnim okvirima. U dosta slučajeva takvo nametanje bude i ekstravagantno i ekscentrično, jer je neobičan pristup, a još neobičniji i daljnji ključ uspješnog rješenja. I na koncu, budući da bizarno znači i nespojivost ili nesklopivost, modernizacijski i globalizacijski izazovi pokazuju da nije moguće spojiti u „funkcionalnu cjelinu“ različite nespojivosti različitog tipa i različitih karaktera. Kao što i zenička predstava „Bizarno“ u svojoj dramaturškoj strukturi pokušava da odgonetne zamke bizarnosti u svakodnevnom životu, tako ovaj komad na još dalji i dublji način nastoji prodrijeti u suštinu modernizacijskih sunovrata i eventualnog njihovog zaustavljanja kako ne bi još pogubnije djelovali na društvo. Mnogo je u društvu nemogućih varijanti koje teško mogu dati moguću.. Tri dramaturški strukturirana segmenta predstave određena kao ljubavne priče, zatim nemoguće ljubavne priče i na koncu nemoguće ljubavne priče u nemogućem okviru, nastoje kroz prosto poigravanje matematičkim zakonitostima odgovoriti da li je nemoguće i nemoguće, ili nemoguće minus nemoguće jednako je moguće. A na identičan način tri segmenta društva modernizacije su tranzicija, globalizacija i modernizacija. Trijada komada ili predstave naspram trijade savremenosti društva. Na identičan način kao i društvo, kada modernizacijski izazovi proizvode nemoguće misije i neuspješne projekte, tako se i u predstavi pojavljuju proizvodi tih nemogućih modernizacijskih misija koji se tiču narkomana, alkoholičara, makroa, prostituki, ljubavnog četvorougla, i svega onog pratećeg što nose ovi izazovi. Na isti način kako taj kvantum u predstavi stvara matematsko ili zbirno promatranje, tako i u cjelokupnom društvu taj površni kvantum određuje samo broj i statistički zbir, a ne kvalitet bivstvovanja. Srdjan Vukadinović |
Postavljajući na scenu Narodnog pozorišta u Tuzli „Hanku", dramsku storiju Isaka Samokovlije o tragičnoj ljubavi Roma, Sulejman Kupusović je podigao njen scenski govor na nekoliko potencija najviše da bi dosegnuo punu istinu o strasnoj žudnji za životom kojom Romi identificiraju svoje duhovno biće i koju ispovijedaju kroz igru i pjesmu. 
Mate Matišić ima izuzetno razvijen osjećaj za detalj, za njegov lokalni tonalitet i za njegovu ambijentalnu karaktarizaciju, za mentalni sklop iz čijeg okrilja proističe. 
On, ona, usedmostručeni On (s hermafroditskim premetanjem iz muškaraca u ženu), i pijanistica: zvuči pomalo pirandelovski, s okosnicom egzistencijalističke filozofije tjeskobe i straha od praznog prostora, ili išlekivanje nekog fiktivnog, koji bi trebao doći odnekud s dahom prijetnje ili osvete i čije je stanište neodredivo. 
Jedno je evidentno jedan od mogućih postulata na kojem ova predstava može pledirati za svoju opstojnost na sceni, jest zgusnuti narativ Andrićeve proze koji se čuje iz offa. 
