Prve važnije režije u svojoj karijeri Joško Juvančić ostvaruje u Kazalištu „Marin Držić“ u Dubrovniku. Posebno su značajne iz toga razdoblja njegovog angažmana režije predstava „Dubrovački skerac“ od Feđe Šehovića (1961) i „Škola za žene“ Jan Baptiste Poklen Molijera (1962). Iako ga je njegova rediteljska i pedagoška karijera odvela iz Dubrovnika, u profesionalnom smislu, Juvančić se i poslije toga redovno vraćao Kazalištu „Marin Držić“ postavljajući na njegovoj sceni djela Držića, Bettija, Euripida, Ostrovskog, Vojnoviča i Goldonija..
Široj teatarskoj javnosti i struci Joško Juvančić se nametnuo sredinom šesdesetih godina, kada u zagrebačkim kazalištima režira nekoliko veoma značajnih predstava, kao što su: Šisgalovi „Daktilograf“ i „Tigar“ u Teatru ITD, zatim Tollerov „Hinkemann“ u Gaveli, pa do Goldonijevog „Velikog smiješnog rata“ u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu.

Uspješne režije Joško Juvančić potpisuje i u drugim hrvatskim i južnoslovenskim kazalištima, podjednako uspješno postavljajući na pozorišne daske klasike domaće i svjetske dramske književnostri. Iz toga razdoblja su posebno važne njegove režije sljedećih komada: Držićevih „Plakira iliti Grižule“ i „Dunda Maroja“, Šekspirova „Sna Ivanjske noći“, Vojnovićeve „Dubrovačke trilogije“, Vetranovićeva „Kako bratja prodaše Jozefa“, Crkveno prikazanje „Ecce homo“ na Dubrovačkim ljetnjim igrama, i dr.
Takođe, značajne su Juvančićeve režije savremenih pisaca Brešana, Joneska Kunija i dr.
Raznolikost Juvančićevih kazališnih iskustava  upotpunjuju i brone režije predstava za djecu, kao i lutkarske predstave za djecu i odrasle („Skup“, „Osman“, „San Ivanjske noći“)
Posebno poglavlje teatarskog i umjetničkog angažmana Joška Juvančića vezano je za za festival Dubrovačke ljetnje igre na kojem je prisutan bilo kao reditelj, ili od 1986.godine kao umjetnički direktor, odnosno umjetnički ravnatelj dramskog programa.
Za svoj stvaralački rad Joško Juvančić je dobio čitav niz uglednih nagrada i priznanja, među kojima treba izdvojiti: Nazorovu nagradu, nagradu „Dubravko Dujšin“, te nekoliko nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnika.
Za teatarski sistem bosanskohercegovačkog društva Joško Juvančić je zanimljiv kao reditelj koji je režirao kazališne predstave u nekoliko teatara (sarajevsko Narodno pozorište, zatim Narodno pozorište Zenica, Narodno pozorište Bosanske krajine Banja Luka i Hrvatsko narodno kazalište Mostar), kao i učešće tih predstava na BH festivalima.
Prva predstava koju je Joško Juvančić režirao u Bosni i Hercegovini je predstava „Tetovirana ruža“ Tenesi Vilijamsa, koja je svoje premijerno izvođenje imala 16.oktobra 1969.godine u zeničkom Narodnom pozorištu. U zeničkom Pozorištu Juvančić postavlja i svoju sljedeću predstavu u BiH („Vjetar u granama Sasafrasa“ – 1971).  Slijedi zatim režija Držićevog „Dunda Maroja“ u sarajevskom Narodnom pozorištu (1972), pa ponovo scena NP Zenica i komad „Jalta, Jalta“ Milana Grgića i Alfija Kabilja. Svoju petu režiju u bosanskohercegovačkim kazalištima Joško Juvančić potpisuje u banjalučkom Narodnom pozorištu Bosanske krajine („La Mamma komedija“ 1983).
Ponovo se u sezoni 1984/1985. Joško Juvančić sa svojom režijom vraća u zeničko Narodno pozorište. Postavlja tekst Fabijana Šovagovića „Sokol ga nije volio“ (5.oktobar / kolovoz 1984.).
Poslije Zenice i Narodnog pozorišta Joško Juvančić gotovo 15 godina ne režira u bosanskohercegovačkim kazalištima.  Tek, od sezone 2001/2002. režira u mostarskom Hrvatskom narodnom kazalištu. Tekst Milana Grgića „Probudi se Kato“ postavlja u mostarskom HNK 2003.godine, dok 2010.godine režira tekst Antuna Šoljana“ Tri romance o ljubavi“.
Od predstava koje je režirao Joško Juvančić u bosanskohercegovačkim kazalištima nekoliko njih učestvuje na festivalima. Tako zenička predstava „Sokol ga nijhe volio“ učestvuje 1984.,godine na Susretima pozorišta / kazališta u Brčkom, a „Probudi se Kato“ mostarskog HNK na Pozorišnim igrama u Jajcu (2005).
Još jedna predstava koju je režirao Joško Juvančić, a koju nije producirao ni jedan BH teatar  ima značaja za bosanskohercegovački teatarski sistem. To je predstava „Antigona u Njujorku“ Januša Glovackog, koja je rađena u koprodukciji zagrebačkih kazališta Teatra „Rugantino“ i Teatra ITD, a koja se izvodila na Danima Matice hrvatske u Mostaru 2005.godine.
Režijske postavke Joška Juvančića na bosanskohercegovačkim profesionalnim scenama su uvijek donosile nešto novo, tragalačko, intrigantno i zanimljivo, prije svega, za publiku. Njegova prepoznatljiva redateljska poetika je donosila predstave koje nikada nisu bile puka rekonstrukcija određenog zbivanja. Naprotiv, one su mnogo šire i odredišne i vremenske metafore, zbog čega njegove predstave imaju univerzalno trajanje u sjećanju doživljavalaca teatra i stručne kritike.
Srdjan Vukadinović