| PAKAO GLOBALIZACIJE I „ČUDO U POSKOKOVOJ DRAGI |
 Predstava „Čudo u Poskokovoj dragi“, Satiričkog kazališta „Kerempuh“, nastala po romanu Antuna Tomića je priča o lokalnim problemima koji dobijaju karakter globalizacijskih dešavanja, potvrđujući osnovnu maksimu modernizacijskih vratolomija po kojima svijet postaje „jedno veliko globalno selo“.Dajući prednost tehnologiji i komunikacijama kreatori modernizacijskih usuda uključuju medije u prostor društvenih dešavanja kao najvažnijeg regulatora odnosa i nekoga ko fingira javno mnjenje za potrebe ostvarenja zamisli velikih „majstora“ tehnološkog haosa, koji svakodnevni život pretvara u pakao. Mediji na jednoj strani nastoje i imaju neskrivenu pretenziju da uđu u svaki dio čovjekove intime, a na drugoj strani da budu glavni tumač svih konstitutivnih dešavanja unutar društvene strukture, zanemarujući tumačenje pravne ili neke druge norme. Ne često iznenađenji komentarom ili tumačenjem određenog fenomena na pitanje odakle potiče to i takvo pojašnjenje, sve češće se može čuti odgovor da je to „prenijeto sa televizije ili se čulo na tom mediju kao najmoćnijem. U nešto manjem omjeru se može čuti da je to uticaj nekog drugog medija. Tako i u predstavi Kazališta „Kerempuh“ koja učestvuje na XXVII Susretima pozorišta / kazališta u Brčkom, jedna najobičnija privatna stvar, konkretne obitelji i pokušaj da se unesu neki novi imulsi života, time što će sinovi Joze Poskoka naći sebe bračne saputnice i oženiti se, poprima ne malo globalizacijske razmjere i obilježje „nevjerovatno vjerovatne priče“. Glavni junak ove drame Jozo Poskok, po čijem se prezimenu i naziva područje u kome živi sa četvoricom svojih sinova, zarobljen je u prostoru dalmatinske Zagore. U globalizacijskom vrtlogu koji ne obraća pažnju na običnog čovjeka i njegove najživotnije potrebe ova obitelj je zaboravljena u vremenu koje ih mimoilazi. Ne ostavljajući nimalo prostora za čovjekovu individualnu dimenziju bitisanja, modernizacijski sunovrat sa svojim raznolikim izražajnim kracima mnogo više pažnje posvećuje tehnologijskim datostima koje će lokalne protivurječnosti istaći kao određene različitosti poželjnog tipa, koje kreiraju cjelinu procesa. U globalizacijskim previranjima prepliću se događaji koji ne bi trebalo da se prepliću i da stvaraju teren „vrele krvi“. Pa ako se tako nešto dešava na vrelom i užarenom prostoru u kome čovjekova individualna dimenzija buja do neslućenih razmjera, moguće je očekivati iznenadne i neočekivane obrte. Kao što se u tehnološki dihtiranoij brzini mijenjaju događaji brzinom kao da se to dešava na filmskoj traci, a ne u svakodnevnom životu, običan čovjek se teško snalazi u tom vtrtlogu i preživljava pakao globlizacije. Paklene globalizacijske okolnosti dovode do mentalne izolacije pojedinaca, kao što je to slučaj sa glavnim junakom priče u zagrebačkoj predstavi. A to za posledicu ima nasilno odgajanje po svojoj slici i prilici četvorice sinova. Pakao globalizacijskih dešavanja nenamjerno stvara, zarad ostvarenja svojih ciljeva i nemiješanja u svoje strukturne ciljeve, istorizaciju prostora i događanja. Bacajući pred lice ljudi određene neraščišćenje istorijske okolnosti u prošlosti, globalizacijski i modernizacijski mehanizam nastoji prenijeti suštinu ciljeva na druge fenomene, ostavljajući sopstvene u mirnom i netaknutom prostoru promišljanja i mirnog zaokruživanja cjeline. Robujući istoriji Jozo Poskok je svojim sinovima dao imena četvorice hrvatskih knezova i kjraljeva: Krešimir, Branimir, Zvonimir i Domagoj. Prvo najstariji, pa zatim i ostali sinovi ulaze u pakao globalizacije tražeći sebi životne saputnice, a zatim odlazeći u Split kao obećani prostor. I u taj pakao na južnoslovenski način upadaju mediji željni skandala i tabloidizacije, razvija se korupcija i ostali proizvodi modernog doba, zloupotrebljavaju se položaji, otimaju žene i tako sve do potpunog haosa koji itekako odgovara modernizacijskim projektima. Ulazeći u pakao globalizacije postepeno, na tipičan južnoslovenski način, cjelokupna stvarnost se pokazuje na jedan ironičan način. Ali taj humor jeste na jednoj strani dobar lijek da se izađe iz pomenutog pakla modernizacijskog sunovrata, ali i na drugoj strani je ozbiljno upozorenje da se svi zamisle kuda vode nekritička prihvatanja i nametanja novih preobražajnih okolnosti. Srdjan Vukadinović |
Postavljajući na scenu Narodnog pozorišta u Tuzli „Hanku", dramsku storiju Isaka Samokovlije o tragičnoj ljubavi Roma, Sulejman Kupusović je podigao njen scenski govor na nekoliko potencija najviše da bi dosegnuo punu istinu o strasnoj žudnji za životom kojom Romi identificiraju svoje duhovno biće i koju ispovijedaju kroz igru i pjesmu. 
Mate Matišić ima izuzetno razvijen osjećaj za detalj, za njegov lokalni tonalitet i za njegovu ambijentalnu karaktarizaciju, za mentalni sklop iz čijeg okrilja proističe. 
On, ona, usedmostručeni On (s hermafroditskim premetanjem iz muškaraca u ženu), i pijanistica: zvuči pomalo pirandelovski, s okosnicom egzistencijalističke filozofije tjeskobe i straha od praznog prostora, ili išlekivanje nekog fiktivnog, koji bi trebao doći odnekud s dahom prijetnje ili osvete i čije je stanište neodredivo. 
Jedno je evidentno jedan od mogućih postulata na kojem ova predstava može pledirati za svoju opstojnost na sceni, jest zgusnuti narativ Andrićeve proze koji se čuje iz offa. 
