| TEATAR U TEATRU I „SARAJEVSKA POZORIŠNA TRAGEDIJA“ |
|
Neuspjeli projekti kao odlika modernizacijskih traganja i lutanja pogubni su po društvo i zbog ogromne energije koja je utrošena uzalud. Uludo traćenje vremena ide u rok trajanja i egzistiranja međunarodnih institucija i subjekata koji imaju za cilj, zarad opstanka svoga nauma, trošiti uzalud vrijeme ne pitajući za cijenu. Ali nenadoknadiv gubitak takvog uzaludnog trošenja vremena je za običnog i prosječnog čovjeka, koji ponesen medijskom i drugom kampanjom o novom i „boljem“ društvu bez ikakve rezerve predaje se „projektu“. Uviđajući da je uzalud kumulirao svoju energiju gubi povjerenje u svaku novu ponudu za promjenom društvene strukture. Teško je u tom smislu motivisati one pojedince koji su otvorena srca i dosta naivno uvučeni u lavirint modernizacijskih izazova. Ne vjeruju poslije takvog kraha nikome i postaju dio anomične mase. Upravo takvu anomiju u društvu želi ostvariti globalizacijski tok promjena, kako bi kasnije mirno mogao privesti kraju svoj naum. Razorno i pogubno po ljudski potencijal svakog društva djeluju one promjene koje prouzrokuju društvenu dekonstrukciju. Takva društvena dekonstrukcija kao pokušaj modernizacijskih i globalizacijskih dešavanja pogodila je bosanskohercegovačko društvo. Da bi prali svoju nečistu savjest zbog sudioništva u razaranju jednog tolerantnog i multietničkog podnošljivog i održivog društva, mnoge međunarodne institucije organizuju i sponzoriraju razne vrste djelatnosti i angažmana, koje imaju namjeru otvoreno progovoritri o dekonstruktivnim dešavanjima. Tako je i predstava „Sarajevska pozorišna tragedija“, rađena u koprodukciji Festivala MESS i sarajevskog Narodnog pozorišta, naručena i plaćena od strane međunarodne zajednice u okviru projekta čiji je cilj da prikaže kako su suživot i pomirenje među dojučerašnjim neprijateljima mogući, te da ima nade za mirnu i zajedničku budućnost u bosanskohercegovačkom društvu. Predstava za koju je tekst napisao Peđa Kojović, a režirao je Gorčin Stojanmović govori o ljudima koji su, ili misle da su preživjeli strahote dekonstruktivnih dešavanja u bosanskohercegovačkom društvu. Krajem prve decenije trećeg milenijuma ti ljudi koji su preživjeli, ili misle da su to uradili, svu tragiku društva još uvijek pokušavaju da shvate šta im se, zašto i kako dogodilo. I naravno neizostavni dio te priče je ko je prvi sve to započeo i ko je krivac? Teško da mogu razumjeti zašto je neko razbio jednu zajednicu multikulturnog sklada, pa ih ponovo poslije petnaestak godina gura u neku novu zajednicu, nekog drugog tipa, koju kreira tehnološki zadata brzina. Mnogi od tih pojedinaca, a pogotovo oni koji su bili djeca predškolskog uzrasta u periodu početka dekonstrukcije, a danas već postaju diplomirani akademski građani, savremeno dihtiranje modernizacijskih zahtjeva, koje često deklarativno insistira na međuetničkom skladu, bezviznim režimima, suživotu i sl, doživljavaju kao neke novo uspostavljene vrednote. Međutim, sve to i još mnogo toga više je postojalo u društvu južnoslovenskog prostora 90-ih godina XX vijeka. Priča „Sarajevske pozorišne tragedije“ je dosta jednostavna i zasniva se na modelu teatra u teatru. Glumci različiti po nacionalnosti, političkim ubjeđenjima i godinama, u jednom malom sarajevskom teatru uvježbavaju pozorišnu predstavu koja govori o ratnoj sudbini dva sela Muslića i Srbinja. U ovoj predstavi glumci igraju glumce i oni u svojoj strukturi ličnosti nose sve one frustracije i psihološke traume koje su itekako prisutne u postratnom periodu u bosanskohercegovačkom društvu. Likovi koje igraju glumci su, međutim, sasvim nešto drugo. Oni posjeduju moralnu snagu da sebi i svojim (ne)djelima pogledaju ravno u oči, da priznaju greške i zatraže oprost. Razlike u stavovima o navodnoj istini o dekonstrukciji BH društva, između likova i glumaca, koji ih tumače, tokom proba postaju sve vidljivije. Za daljnu uspješnu promociju i trajanje globalizacijskih izazova najbolje je da se u društvu ne zna ko je krivac za nešto ružno i katastrofično, već da su krivci svi, da se ne zna ko je prvi započeo i da se u tim besplodnim raspravama uludo troši energija kreativnosti i postignuća. Jer, jedino tako je moguće i dalje forsirati neuspješne projekte i pretvarati kvalitativnu dimenziju društva u ono što je broj i statistička masa. Zajednički suživot u bosanskohercegovačkom društvu ima veliku šansu, jedino u uslovima odustajanja od neuspješnih globalizacijskih projekata koji će ako se tako nešto ne dogodi i dalje nastaviti da proizvode krize i dekonstrukcije svih segmenata društvene strukture. Srdjan Vukadinović |
Postavljajući na scenu Narodnog pozorišta u Tuzli „Hanku", dramsku storiju Isaka Samokovlije o tragičnoj ljubavi Roma, Sulejman Kupusović je podigao njen scenski govor na nekoliko potencija najviše da bi dosegnuo punu istinu o strasnoj žudnji za životom kojom Romi identificiraju svoje duhovno biće i koju ispovijedaju kroz igru i pjesmu. 
Mate Matišić ima izuzetno razvijen osjećaj za detalj, za njegov lokalni tonalitet i za njegovu ambijentalnu karaktarizaciju, za mentalni sklop iz čijeg okrilja proističe. 
On, ona, usedmostručeni On (s hermafroditskim premetanjem iz muškaraca u ženu), i pijanistica: zvuči pomalo pirandelovski, s okosnicom egzistencijalističke filozofije tjeskobe i straha od praznog prostora, ili išlekivanje nekog fiktivnog, koji bi trebao doći odnekud s dahom prijetnje ili osvete i čije je stanište neodredivo. 
Jedno je evidentno jedan od mogućih postulata na kojem ova predstava može pledirati za svoju opstojnost na sceni, jest zgusnuti narativ Andrićeve proze koji se čuje iz offa. 
