| NAPUHANA MODERNIZACIJSKA STVARNOST I „B A L O N “ |
|
Predstava „Balon“, nastala u koprodukciji Teatra 2000 i Teatra EXIT, je priča o glumcu i o iluziji koju on stvara svojim tijelom, glasom i pokretom. Nastala je kao zajednički produkcijski projekat Teatra 2000 koji je započeo svoj rad 2001.godine, pod umjetničkim vođstvom glumca Vilima Matule i Teatra EXIT, koji je u teatarskim krugovima poznat kao malo evropsko čudo u produkciji kazališnih predstava. Kazališta svoje predstave igraju, pored toga što ostvaruju teatarsku i kulturološku funkciju, i zbog (ne)određenog uticaja na društvenu stvarnost. Ništa kao pozornice ne može biti opasno po vladajuće i političke elite.O mnogim problemima koji postoje u društvu uglavnom se zbog licemjerja ćuti. Ne prozivaju se javno krivci za nizak stepen kvaliteta života, za urušavanje društva, već se kritičke opaske o takvim konstituentima javne sfere društvenog života više mogu čuti po kuloarima. Od svih umjetnosti teatar je onaj vid koji može otvoreno govoriti o društvenim problemima, ukazati na njih i ponuditi eventualna rješenja. Javnu i umjetničku riječ izgovorenu sa pozornice nije moguće kontrolisati za razliku od knjige, izložbe ili filma koje je moguće i zabraniti. Teatarska djelatnost je oduvijek predstavljala opasnost, po vladajući establišment, zbog mogućnosti javnog manifestovanja izgovorene riječi i njene potvrde u nekoj elektronskoj ili štampanoj formi. Mnogo se predstava u istoriji teatra bavilo glumcem i teatrom na kazališnim daskama, odnosno unutar kazališnih projekata. U predstavi „Balon“ se govori o glumcu, o iluziji koju on stvara i kojom putuje sve dok se ne susretne sa samim sobom. Priča je to i o glumačkom identitetu i razlozima zbog kojih glumac igra, kao i teatarskim ili kulturnim konzumentima za koje igra. Kroz svoju priču glumac zapravo govori granične odrednice date pojave. U tom smislu se postavlja pitanje: da li balon čini balon i ako je on ispuhan ili samo zrak čini balon? Upravo, to se može primijeniti i na društvene okolnosti u kojima se konstituiše društvo globalizma i modernizma. Zbog toga i društvo modernizma, kao društvo navodnog demokratizma, ljudskih prava, sloboda i javnog mišljenja predstavlja običan napuhani balon vrednota. Veoma ga je lako izdušiti, a ako su vrijednosti prave one nastavljaju da žive i u onom zraku koji je ispuhan. Taj zrak balona oslikava dah osobe koje je stvarala modernizam, kao što i zrak balona oslikava dah osobe koja ga je napuhala. Srž predstave „Balon“ je upravo taj dah. Dah kao jedno od osnovnih sredstava glumačkog izraza, odnosno dah kao jedno od osnovnih sredstava intenziteta promjena i odlika društva koje sobom nosi modernizacijski sunovrat. Dah tu postoji kao reprezent i glume, i kao reprezent života, odnosno odlika novog društva i njegovog preobražaja. I u tome je i razlika između pozorišta i nekih drugih institucija društva. Druge institucije po prirodi svoga posla ne mogu egzistirati kao institucije koje imaju privid o određenim društvenim pojavama. Određene društvene i političke institucije ne mogu djelovati kroz angažman koji je na ivici između iluzije i stvarnosti. Nasuprot tome teatar sadrži angažman koji je na granici između iluzije i stvarnosti, odnosno to je institucija koja u svom tumačenju pojava može uvijek stvarati privid da je određena pojava takva i takva. Ali, iako kroz mogući privid govori o određenim društvenim pojavnostima teatar mnogo direktnije ukazuje na društvene femomene, na njihovu (ne)opstojnost. Radi toga i kazalište može imati i ima isjeljujući odjek. Pričanje dramske priče itekako može pomoći bilo kojem pojedincu koga pritiska turobna svakodnevnica modernizacijskih neuspješnih projekata. Isto kao što je glumac zarobljen u prostoru vlastitog napuhanog glumačkog ega, tako je i pojedinac u društvu zarobljen u vječito zatvorenom krugu globalizacijskih promjena. Predstava Teatra EXIT, kao jednog malog evropskog čuda u produkcijskom smislu, dovoljno čisto i jasno govori i o vlastitim frustracijama koje čovjek proizvodi sam. Te frustracije dovode do kreiranja društvene stvarnosti u kojoj je teško razlikovati u modernizacijskim sunovratima, recimo, lice pravde od lica kriminala. Ne rijetko su jedni djelatnici iz pravde upleteni u kriminalne i mafijaške mreže ili obratno, što je rezultat globalizacijskih dešavanja. Jer u situaciji probuđenog interesovanja za dobrobit drugog izranja „Balon“ koji oslikava društvenu stvarnost, bilo kroz spoljnu oblandu, bilo kroz zrak koji sadrži. Srdjan Vukadinović |
Postavljajući na scenu Narodnog pozorišta u Tuzli „Hanku", dramsku storiju Isaka Samokovlije o tragičnoj ljubavi Roma, Sulejman Kupusović je podigao njen scenski govor na nekoliko potencija najviše da bi dosegnuo punu istinu o strasnoj žudnji za životom kojom Romi identificiraju svoje duhovno biće i koju ispovijedaju kroz igru i pjesmu. 
Mate Matišić ima izuzetno razvijen osjećaj za detalj, za njegov lokalni tonalitet i za njegovu ambijentalnu karaktarizaciju, za mentalni sklop iz čijeg okrilja proističe. 
On, ona, usedmostručeni On (s hermafroditskim premetanjem iz muškaraca u ženu), i pijanistica: zvuči pomalo pirandelovski, s okosnicom egzistencijalističke filozofije tjeskobe i straha od praznog prostora, ili išlekivanje nekog fiktivnog, koji bi trebao doći odnekud s dahom prijetnje ili osvete i čije je stanište neodredivo. 
Jedno je evidentno jedan od mogućih postulata na kojem ova predstava može pledirati za svoju opstojnost na sceni, jest zgusnuti narativ Andrićeve proze koji se čuje iz offa. 
